Zastava Bosne i Hercegovine

Omer Hadžiomerović - intervju o Uvođenje kazne doživotnog zatvora
Email Print


Uvođenje kazne doživotnog zatvora

Omer Hadžiomerović za PRAVNIK U PRAVOSUĐU

Paragraf intervju - JUN 2019



Nažalost, usvajanje i izmene zakona bez ikakve ili bez ozbiljne prethodne stručne i javne rasprave ne predstavlja nikakvu novinu. Rekao bih da je to već višedecenijska praksa, pa i kada su u pitanju veoma bitni zakoni. To za posledicu ima da u velikom broju slučajeva kvalitet zakona nije zadovoljavajući, ni u normatehničkom ni u suštinskom smislu, o čemu svedoči i to da se nedugo posle njihovog usvajanja donose izmene i dopune tih zakona. Ovakva praksa, ne samo da otežava njihovu primenu i jedan je od uzroka neujednačene sudske prakse, već ne doprinosi ni učvršćivanju pravne sigurnosti.

Od ovakve prakse se nije odstupilo ni prilikom usvajanja Zakona o izmenama i dopunama Kri-vičnog zakonika. Naime, već prilikom najave ovih izmena, posle sednice Saveta za nacionalnu bezbednost, poručeno je da eventualne kritike stručne javnosti i organizacija civilnog društva neće biti uzete u obzir. Kritike koje su i pored toga upućene od strane stručne javnosti i organizacija građanskog društva ocenjene su kao neosnovane, bez upuštanja u razmatranje iznete argumentacije, što nije svojstveno demokratskom društvu kada se radi o pitanjima od javnog značaja. Umesto da budu shvaćene kao doprinos stručnjaka u traženju najboljih rešenja, reakcije na tu kritiku su bile svojstvene borbi političkih neistomišljenika, tako što su diskvalifikovani oni koji su te kritike iznosili. U radnu grupu koja je pripremala tekst izmena zakona, a za koju nije objavljeno ko je bio u njenom sastavu, nije bilo nikog od onih koji su prethodno iznosili kritičke stavove, tako da ne samo da je izostala javna rasprava već i bilo kakva rasprava.


Izmene Krivičnog zakonika su najavljene kao mera za poboljšanje borbe protiv kriminala i korupcije i najtežih krivičnih dela. Interesantno je da je ova jedina mera koja je predložena, što ukazuje na to da je samo to prepoznato kao problem u dosadašnjoj borbi protiv kriminala.

Polazna teza je bila da su kazne koje sudovi izriču veoma blage. Odmah želim da napomenem da izmene zakona predstavljaju jedini legalni put kojim izvršena i zakonodavna vlast, dakle oni koji predlažu i donose zakone, može da utiče na kazne koje sudovi izriču, jer bi svaki drugi način bio suprotan načelu nezavisnosti sudske vlasti. Dakle, izmene Krivičnog zakonika predstavljaju jedini legalni put da se ostvari uticaj na kazne koje sudovi izriču. Ono što je isticano kao prigovor kada su ove izmene najavljene nije se odnosio na njihov legalitet već na sadržinu samih izmena. Naime, propisivanje strožijih kazni za pojedina krivična dela je mera koja je preduzeta i prilikom izmena Krivičnog zakonika 2009. godine. Nije sprovedeno istraživanje kakav je bio efekat tih izmena na smanjivanje kriminaliteta, ali utisak je da nije postignut veliki efekat. Takođe, nije sprovedeno istraživanje koje bi pokazalo da li su kazne koje izriču sudovi bile adekvatne ili ne po težini učinjenih krivičnih dela i ličnosti okrivljenih. Podsećam da kazne koje sudovi izriču nisu blage niti stroge, one mogu biti samo odgovarajuće ili neodgovarajuće. Što se tiče uvođenja kazne doživotnog zatvora ona sama za sebe nije sporna kao jedna od mogućih sankcija. Svakako da propisivanje strožijih kazni može imati preventivna dejstva na buduće učinioce krivičnih dela, ali je to dejstvo ograničeno, pa se postavlja pitanje kakav će realni efekat proizvesti. Mislim da je bilo neophodno prethodno sprovesti pomenuta istraživanja.


Kao što sam već napomenuo, propisivanje kazne doživotnog zatvora samo po sebi nije sporno. Ono postoji u mnogim državama u Evropi. Ono što je sporno je što je za jedan broj krivičnih dela isključena mogućnost uslovnog otpusta ukoliko je izrečena ova kazna. To je ono što ovu kaznu čini spornom sa stanovišta Evropske konvencije o ljudskim pravima, pa su u tom smislu usledile i reakcije iz Saveta Evrope. Naime, u skladu sa ovom Konvencijom neophodno je predvideti mogućnost da pod određenim uslovima lica osuđena na ovu kaznu budu puštena sa izdržavanja. Najefikasniji način da se to uradi jeste davanje mogućnosti uslovnog otpusta nakon bar 25 godina izdržavanja ove kazne. Odmah da objasnim da to ne znači da će ta lica biti puštena na slobodu, već samo da se daje takva mogućnost ukoliko se proceni da neće ponovo vršiti krivična dela. Ovaj zahtev je ispunjen i Institutom pomilovanja od strane predsednika države, ali on treba da bude uređen tako da se ne radi o diskrecionoj oceni kod davanja pomilovanja, već i da se ono zasniva na penološkim razlozima, kakav je slučaj u nekim zemljama koje ne propisuje mogućnost uslovnog otpusta za lica osuđena na ovu kaznu. Da napomenem da je mogućnost uslovnog otpusta već ukinuta za učinioce određenih krivičnih dela izvršenih prema maloletnicima.


Propisivanjem novog krivičnog dela napad na advokate, očigledno da je zakonodavac želeo da istakne značaj ove profesije i potrebu da se advokati posebno zaštite. U suštini sve radnje koje čine to krivično delo bile su i do sada kažnjive, ali kao neka krivična dela koja se čine prema svim licima.

Propisivanje krivičnog dela Priprema ubistva predstavlja novinu. Videćemo kako će se primena ovog krivičnog dela pokazati u praksi. Međutim, ono što već sada možemo da kažemo jeste da će biti dosta teško njeno dokazivanje.


Sem činjenice da je Nacrt izmena Ustava u delu koji se odnosi na pravosuđe, a koje je sačinilo Ministarstvo pravde a usvojila Vlada, nalazi u Narodnoj skupštini, čime je praktično otpočeo Ustavom i zakonom propisani postupak, ništa drugo mi nije poznato. Na nacrt Ministarstva pravde strukovno udruženje i organizacije civilnog društva su stavile veći broj primedbi. Kada govorimo o kvalitetu predloženih rešenja u tom nacrtu smatram da je potrebno da izmene Ustava ispune dva uslova. Prvi je da budu u skladu sa međunarodnim standardima. Međutim, kako međunarodni standardi omogućavaju različita rešenja, drugi uslov je da izmene budu u funkciji cilja u kome se preduzimaju, a to je smanjenje političkog uticaja na sudsku vlast odnosno na njenu nezavisnost. Ne bih da ponavljam iznete primedbe, ali suština se odnosi upravo na ovaj drugi uslov, smanjenje političkog uticaja. Venecijanska komisija je stavljala primedbe na nacrte koje joj je Ministarstvo pravde dostavljalo. Neke od tih primedbi su usvojene. Međutim pored Venecijanske komisije postoje i druga tela Saveta Evrope koja se bave i uspostavljaju međunarodne standarde. Takva tela su i Konsultativno veće evropskih sudija i Konsultativno veće evropskih tužilaca, koje su stavile ozbiljne primedbe na nacrt ustavnih promena, ali te primedbe do sada nisu uzete u razmatranje. Očekujem, kao što je i najavljeno, da će u procesu izmena koji se vodi pred Narodnom skupštinom biti organizovane javne rasprave i da će biti prilika da se na javnoj sceni razmotre sve do sada iznete primedbe.


Prvo da kažem, kao što je to i navedeno u Vašem pitanju da su građani dužni da poznaju pozitivne propise. Dakle dužnost je građana da se upoznaju sa svojim zakonskim pravima i obavezama. S druge strane, jasno je da država ima obavezu da im to omogući. Jedan od načina je i javna rasprava prilikom donošenja zakona, koja što sam već rekao često izostaje.

Država građanima zakone i druge propise čini dostupnim preko medija i drugih sredstava komunikacije države sa građanima. Međutim, to nije dovoljno jer većina građana nisu pravnici i zakoni im nisu dovoljno jasni, pa ih je potrebno upoznati sa efektima zakona na njima razumljiv način odnosno sa suštinom zakona i osnovnim pravima i obavezama koje iz njih proističu, kao i praksom sudova u primeni tih zakona. Mislim da mediji imaju tu poseban značaj i da u većoj meri moraju da otvore vrata stručnjacima i organizacija civilnog društva koje se bave ljudskim pravima ili nekim specifičnim oblastima koje su uređene pravom.

Čini mi se da je postignut napredak u podizanju pravne kulture građana, jer sve veći broj ljudi postaje svestan značaja svojih prava i njihove sudske zaštite. O tome svedoči sve veći broj obraćanja Ustavnom sudu i Sudu za ljudska prava u Strazburu. Svakako da je potrebno dalje raditi na ovom polju radi podizanja nivoa pravne kulture, jer nažalost nije mali broj građana koji smatraju da ih sudovi ne mogu zaštititi, već se za zaštitu obraćaju onima za koje procenjuju da zbog realne moći koju imaju, a koji za to nisu nadležni, po nekadašnjoj devizi “Goniću te do Maršalata”.


Iz svega što je do sada rečeno jasno proizlazi da korišćenje elektronskih baza, naročito propisa i sudske prakse, predstavlja ne samo korisno već sve više i obavezno sredstvo u svakodnevnom radu sudija.



Email Print