Zastava Bosne i Hercegovine

Zoran Pašalić - intervju
Email Print


Novi Zakon o zaštitniku građana

Zoran Pašalić za Pravni komplet

Paragraf intervju - MAJ 2021



Tekst Nacrta zakona je u ovom trenutku još uvek na javnoj raspravi. Razgovarao sam sa ministarkom za upravu i lokalnu samoupravu i zamolio da ozbiljno sagledamo sve primedbe. Zadovoljan sam javnom raspravom, smatram da nijedan zakon bez javne rasprave apsolutno ne bi trebao da dođe do procedure, da tako kažem, njegovog izglasavanja, tako da ćemo još mnoge primedbe koje su stigle uzeti u obzir.


U pitanju je nov zakon iako su postojale primedbe da bi mogao da se nazove izmena zakona, ali to apsolutno nije tačno, jer toliki je broj promena da i po svim uzusima to je nov zakon. Novi zakon daje veća ovlašćenja Zaštitniku građana, daje mogućnost Zaštitniku građana da reaguje kao da je izvršna vlast. Izvršna vlast praktično nije ispunila obavezu koju nalaže institucija Zaštitnika građana odnosno preporuku, ustanovljavanja mnogo jačeg i mnogo složenijeg angažovanja Zaštitnika u cilju zaštite prava deteta i ono što je isto tako važno odnosi se i na deo Zaštitnika građana, gde je predviđen izvestilac za borbu protiv trgovine ljudima, kao jedna pojava koja je uzela maha poslednjih godina, iz razloga velikog protoka stranaca kroz našu zemlju kako ih mi kolektivno zovemo, migranata.


Da bi odgovorio na to pitanje moramo da razjasnimo jedno, a to je da ako shvatimo pandemiju onako kako je ceo svet shvatio, kao ogromnu opasnost za zdravlje pa i živote građana onda se tu sad postavlja i pitanje o usaglašavanja ljudskih prava kako po Univerzalnoj deklaraciji ljudskim pravima iz 1946. godine tako i Evropskoj konvenciji. Mislim da u periodu pandemije u Srbiji pogotovu u periodu vanrednog stanja ona prava koja su bila ograničena apsolutno, tu govorim ne o formi nego o sadržini, su bila prava koja se daju ograničiti u skladu sa Evropskom konvencijom kada je u pitanju zaštita stanovništva od zaraznih bolesti, kao što je konkretno bio slučaj koji, na žalost, još uvek traje.


Broj se povećao i to značajnije, mislim da se povećao oko 10 puta. Na početku to je bila, što se dalo i razumeti, želja za povratkom naših državljana u Republiku Srbiju iz razloga što prolaskom kroz sve zemlje koje su im se našle na putu oni su praktično bili u obavezi da se povinuju propisima i odlukama tih zemalja i tu se pokazalo, na čemu sam insistirao prvo onog dana kada sam stupio na ovu dužnost, a to je taj bilateralni odnos, odnosno bilateralne saradnje gde su mi koleginice i kolege iz susednih zemalja sa kojima uglavnom imamo zaključen sporazum o bilateralnoj saradnji, mnogo pomogli, da se naši građani bez nekih većih prepreka vrate u Srbiju. Potom su to bila ograničenja kretanja kao što znate gde se zaista mora voditi računa o onim najosetljivijim grupama kao što su stari, kao što su deca, kao što su, osobe sa invaliditetom, zatim stanje u karantinima, COVID bolnicama, obilazili smo sve te bolnice, obilazili smo sve karantine i ono što je najteže palo svima nama koji smo radili u tom periodu to je informacija o zdravstvenom stanju kako bolesnih tako i kada je došlo na žalost kod bolesnih da premine davanja informacije kod rodbine u odnosu na svoje srodnike, koji su preminuli, često i njihove lične stvari koje su bile pod posebnim režimima kao što je režim kada su u pitanju infektivne bolesti.


Pozivam sve one koji kažu da se tu krše ljudska prava da zajedno sa nama posete ta naselja da dođu i da vide kako mi to radimo i koliko mi štitimo njihova prava u pogledu ne samo njihove imovine nego i u pogledu svih prava a koje mogu da proisteknu iz takvih odnosa jer pravo na dom, na nesmetano uživanje doma garantovano je članom 8. Evropske konvencije. Do sada se pokazalo da smo u tome uspešni, evo videćemo ovaj postupak nije okončan ima još dosta toga da se uradi ali sam ubeđen da će ako ne svi onda većina možda 90% biti zadovoljni onim kako je to urađeno.

Takođe naše je da ispratimo ceo postupak do kraja, odnosno dok to naselje ne bude kako se to kaže ispražnjeno od stvari i ljudi u tom postupku bez obzira što je pre toga usledila isplata prava naših građana koji tamo žive i ni u čemu nisu uskraćeni.


Pitate me o nečemu u čemu sam možda najduže u Republici Srbiji, mada mnogi to žele da negiraju. Nasiljem u porodici ili sprečavanjem nasilja u porodici, evidentiranjem nasilnika bavim se od 2004. godine još dok sam bio “samo” sudija Prekršajnog suda u Beogradu, jer sam primetio ne sam već zajedno sa nekolicinom mojih koleginica i kolega, da od strane države postoji neadekvatan odnos, odnosno ne pravi se jasna distinkcija između žrtve i nasilnika. Često se oboje kažnjavaju za prekršaj protiv javnog reda i mira. Da pojasnim, nasilnik čini nasilje a žrtva se brani i na kraju ispostavi se da su oboje remetili javni red i mir. Tu smo napravili striktnu distinkciju a zatim sproveli jedno istraživanje, veliku anketu, odnosno proučavanje, gde smo došli do određenih zaključaka. Ono što niko do sada nije primetio, jeste da se nasilje ne sprečava samo u sadašnjem vremenu, već je potrebno adekvatnim odnosom prema nasilju projektovati jedinstven stav društva o tome da se nasilje ubuduće ne ponavlja, jer ono što smo mi u tom istraživanju utvrdili to je da u porodicama u kojima je prisutno nasilje, najčešće se i u sekundarnoj porodici takođe pojavljuje ili nasilje ili onaj ko je prisustvovao kao dete nasilju postaje žrtva, odnosno dobija sve elemente žrtve, jer je za njega takav način života, odnosno takvo ponašanje donekle prihvatljivo. Naročito je to kod malog procenta nasilnika, a to je odnos sina prema ocu, najčešće odnos partnera, muža prema svojoj partnerki, supruzi u preko 86% slučajeva po tom našem poslednjem istraživanju, ali imate određen procenat na koji smo naročito obratili pažnju, a to je nasilje sina prema ocu, odnosno sin koji kao žrtva posmatra svog oca nasilnika, a potom i on sam čini nasilje prema ocu, a često takav model ponašanja prenosi u svoju sekundarnu porodicu. Tako da mislim da je pravi izbor i prava odluka države da o tome povede računa, pogotovu što smo mi insistirali, evo ovo je četvrta godina da žrtve nasilja moraju imati adekvatan tretman od medicinskog do sudsko-medicinskog, kako bi se u nekom sudskom postupku dogodilo ili desilo to da taj postupak koji je uvek složen, jer se radi o ličnim odnosima se završi onim epilogom koji je zakonit i što je najznačajnije pravičan.


Apsolutno da, koristim ih od njihovog nastanka jer je to najlakši i najbolji način da se jednostavno dođe do podataka koji su nam potrebni u svakodnevnom radu. Ono što je isto tako veoma značajno je da i mi sami pravimo jednu bazu podataka koja se odnosi na nasilje, diskreditaciju, odnosno kako se to uobičajeno kaže, napad na novinare.



Email Print